Sada sam najbrzi u Srbiji i mogu priznati da nije bas neki poseban osecaj.
Mnogo je lepsi osecaj kada sam na domak neke medalje, pa se stalno trudim da treniram, uzivam i mastam kako moze biti lepo i slavno kada se osvoji medalje.
Taj period je u stvari zivot. Smisao zivota je borba za neka dostignuca.
A biti prvi, nista, nikakve posebne prednosti ne donosi, sem opasnosti da na sledecem takmicenju me neko prestigne pa da onda izgubim volju da treniram.
Update:
Bio sam sada treći na prvenstvu Srbije Prvenstvo Srbije 2026 bez puno treniranja jer nisam imao ni neki prevelik motiv, iako sam uradio izbačaj na kraju i sudijama je trebalo da gledaju fotoofinis da vide ko je treći.
I sad mi je lakše pošto znam da mogu da treniram zbog sebe i da budem brži gledajući samo vreme a ne druge ljude.
Trk po SUP